Vladimir Nazor: Bijeg iz Zagreba

“Sedi Nazor pored vatre, u vodenici. U građanskom je odelu, gojzericama i belim vunenim čarapama preko nogavica, šeširom sa svetlocrvenom petrokrakom. Visok, mršav, sa dugačkim a zaobljenim gestovima, sa nečim prirodno i vedro »gošparskim«. Svaka rečenica kao stih. Čudan starac! Pod najnepovoljnijim okolnostima smogao je snage da se opredeli, konačno, nepokolebljivo. To nije, očevidno, bio rezultat jednog političkog razmišljanja, a tim putem ne bi nikad ni stigao, skok bi bio suviše velik — nego je učinio ono što je morao učiniti, prosto ono što mu je nalagalo njegovo poštenje, njegovo osećanje odgovornosti, njegovo spontano rodoljublje. … Njegovo samo prisustvo je jedan živi, rečiti dokaz o pravednosti naše borbe.”

– Koča Popović o Vladimiru Nazoru

Bijeg iz Zagreba

Bihać, 10. 1.

Reče mi jednom, iznenada, Goran (1):
– Žele vas. Biste li vi k njima?
– BiH – odgovorih.
– Sada? Odmah?
– Da.
– Da govorim s kiparom (2)?
– Možeš.
To bijaše sve.

Doskora kipar dođe i dovede sa sobom dva nepoznata mi čovjeka: Jednog smo zvali Inžinirom (3) (što nije bio); drugoga, nižeg i brkatog, Konspiratorom (4) (što ovaj doista i jest).
– Uredite sve s njima – reče mi bezbradi hrvatski Michelangelo (5) i ode.

Dogovorismo se prije svega kako da ne ostavim sestru u Zagrebu bez pomoći i zaštite.

– Što da sa sobom ponesem?
– Što manje. Dva kovčežića. U jednom zimsko rublje, u drugom zimsko odjelo i obuću. Do dva dana doći ćemo da ih dignemo i pred nama otpremimo k vašem cilju.
– A kad ćete po me?
– Najdalje do desetak dana.
– Kuda, kako i kamo?
Ne dadoše mi odgovora.

Moje se pouzdanje ipak ne uskoleba; ne rekoh više niti jedne riječi. I moja me sestra (draga, razborita, požrtvovana, uviđavna, i sestra i majka!) hitro i uredno spremi; kovčežići nekamo otputovaše.

Ali, nešto zapne.

Prođe preko mjesec dana nestrpljivog čekanja. Minu i Božić. Tek jedan ili dva dana prije Nove godine dođe mi, s prvom jačom zimom i ozbiljnijim snijegom, tajanstveni šutljivac Inžinir i povede me autom izvan Zagreba, u općinu i mjestance Dubravu, gdje dođe pred mene i Gorana još tajanstveniji Konspirator, čovjek ozbiljan, spretan i pun pažnje prema nama.

Daljnje, zanimljivo, ali prilično dugo i teško putovanje preko Save i Kupe, danju i noću, po stranputicama, njivama i šumama, kroz onda takozvanu Ničiju zemlju, pa dogovoreni susret s četom partizana i tužan prolazak uz do temelja popaljena srpska sela i uz jame pune zaklane čeljadi neću ovdje opisati. Zamolio me Goran (6) da pustim njega o svemu tome potanje progovoriti.

Ima ipak jedna epizoda koju želim sam ispričati. Pređosmo Kupu u malenu trošnu čamcu, prvi ja i Konspirator, zatim Goran s partizanom (političkim mladim komesarom) koji će nas dalje voditi. Kad prođoh vodu, još se većma začudih što se taj plitki čamac ne prevrnu i blatna nas voda ne prisili na zimsko plivanje; nije bilo suđeno da Kupa, ta sadanja granica između ustaške i partizanske zemlje, bude moj Jordan (7) pa da u njemu nađem svoje prvo svečano partizansko krštenje.

Na drugoj obali čekala nas seljačka kolica kojima stigosmo u neko selo.

Uđosmo u dvorište, prekoračismo kućni prag.

Nitko nas ne dočeka, ali Konspirator se ni najmanje ne smete, povede nas u oveću sobu s posteljama uza zidove, sa štednjakom u jednom kutu i sa stolom u sredini. Uza stol je star drven naslonjač, a u naslonjaču čovjek. Bit će mu preko šezdeset godina, dobro ugojen, brkat, s ovećim obrvama. Sjedi šutke i nepomično, više žmirka no gleda došljake, dok se dvije žene i nekoliko djece stisnulo za njim u kutu.
– Dobar večer, gazda Miško! – pozdravlja ga Konspirator. – Eto me opet k tebi.
– Hm! Vidim te – gunđa on i ne miče se.
– Al’ vidiš i ova dva moja druga. Jedan je od njih stariji od tebe.

Ja prilazim k njemu, stiskam mu ruku i on jedva ustaje. Primičem se k njegovima, rukujem se i s njima pa vučem najmanje dijete nasred sobe.
– I sve je to tvoje, gazda?
– Ni jedno – odgovara on tihim, hrapavim glasom. – Najbliža rodbina. Žive kod mene. Kuća krcata. Ostadosmo bez hrane, bez pića pa i bez drva… propadoh.

Tako on govori još uvijek namršten; al’ Konspirator ostaje miran i vedar, namiguje mi i smješka se.
– Ne smiju djeca biti bez hrane! Gorane, nosi na stol i otvori – velim ja.

A Goran nosi naše torbice i pakete. Otvara i namješta koješta na stol. Primiče klupice i stolove, sjeda na njih djecu. Konspirator je izvukao iz svoga čudotvornog džepa na kaputu što ga ja prozvah „zemunicom“ termosicu i traži čašicu da mlijeko izlije. Ali, kao da se stari medonja počeo sada buditi iz svoga prirodnog ili namještenog sna. Vrti glavom, češe zatiljak, tare nos. Bore mu se na čelu izgladile, obrve mu se poravnale, vrhovi mu se brkova nasmiješili, veli novim glasom:
– Ne tako! Nikako!… Kata, donesi drva i naloži! Marija, pomuzi kravu!

I on sam ide k štednjaku, čisti ga od pepela.

Gladni je Goran, sav sretan, sjeo; reže kruh i sir, daje djeci i po komad šunke, pa i kolača što mu ga majka turila na odlasku u torbu.

Doskora smo sjedili svi uza stol. Gazda Miško jedva pristane da mu ostavimo njegov naslonjač. Žene se međutim požuriše; doniješe hljebac, vrhnje i maslaca i počeše kuhati za me neku kašu. Mrak se hvatao i Konspirator izvuče iz džepa komad svijeće.
– Ne – javi se opet gazda. Kata, potraži petrolejku! Bit će još koja kaplja.

On je inače šutke sjedio; nije htio ništa ni okusiti; zamislio se, a nisam mogao razabrati da i’ ga mori tuga ili ljutnja. Kao da jedva čuje naše razgovore sa ženama i djecom. Ja sam međutim razmišljao: da je pristalica ustaša, ne bi me oprezni Konspirator vodio u njegovu kuću da u njoj i prenoćim. Nečega se – možda- boji. Ostave li partizani ovaj kraj, doći će k njima oni „drugi“ pa ga optužiti da je partizane primio više milom nego silom. A možda je – također – i škrt. Čete, jedna za drugom, dolaze i odlaze, a svaka od njih – bila ona bijela ili crna – nešto odnosi.

Svjetlo petrolejke razveseli sve; davno ga možda ne vidješe.

Sjedoh uz domaćina.
– Gazda Miško, kao da smo nečemu jednaki.
– Hm! Pa u čemu?
– Obojica smo stari neženje, obojica neke gazde.
– Ha! Nego, ipak… Ti lutaš, ja sjedim.
– Pa zašto se i ti ne trgneš? Makni se! Možeš više od mene.

On se doista trgne kao nečim uboden, no padne odmah u prvašnju apatiju.
– Koliko već godina sjediš u toj kući pokraj Kupe, u tome starom naslonjaču?
– Nisu još niti dvije godine. Proveo sam život u Americi. Mučio sam se mnogo, malo zaslužio. Kad se vratih, nađoh se sam. Uzeo sam u kuću svu tu sirotinju. A sad, eto! Ustaše i četnici; Nijemci, Talijani i partizani; pojest će me dokraja.

– Ne tako gazda! Pojest će te nešto drugo.
– Što? – raskolači on oči i pogleda ravno u me.
– Žalost i gorčina – odgovorih mu.
– Pa što bih inače? Nema druge!
– Ima. Ne daj se. Pobuni se.
– Hm, nije to za me. Znaš – duga disciplina u američkoj golemoj fabrici.
– Čem bi te ona i sad sapinjala? U ovim prilikama? Uz tu tvoju tjelesnu snagu? Eh, gazda Miško, napravi čast svome imenu.
– Kako to?
– „Miško!“ Tako se zvahu naši negdašnji uskoci i hajduci – rekoh ja, željan svrnuti razgovor na nešto drugo.
On se opet zamisli te reče:
– Sada jedva znam kakvi su to ljudi bili. Mnogo sam u Americi zaboravio.
– Sjetit ću te ja. No, nek me čuju i djeca.

I stadoh govoriti o bosanskim planinama, o senjskom moru i buri, o uskocima i o hajducima. Gazda je sve pažljivije slušao, isprsavao se, dizao ruku, zgrčiv pest i gladeći brkove. Kad ispričah koješta o Senjaninu Ivi, on namigne Kati da donese vino na stol; kada kazah sukob hajduka Malog Radojice s Bećir-agom u Zadru gradu, rakija se i kobasice nađoše pred nama; a kad Goran ispripovjedi priču iz svoje knjige „Dani gnjeva“ o slabom progonjenom djetetu, koje vila napravi tako jakim da postade braniocem svih slabića i proganjanih u svome kraju, gazda Miško ustade, potraži šunku i stade je sam rezati ne štedeći je ni najmanje. Kad je pak Goran otvorio priču o Tomić Mihovilu (8), izmišljajući sam koješta u vezi s partizanima i uplećući neke svoje „narodne“ stihove, Miško, sav rumen od ushita i od rakije, dade – neočekivan događaj u njegovoj kući! – pozvati neke susjede da sjede, piju i slušaju.

Kasno smo one noći legli jer Miško bijaše doista neki gazda, a htio i on da nešto priča o borbama u Americi. „Proglasite hrvatsku republiku pa eto i mene kod partizana!“ – kliknu.

Ležaj se za svakog našao. Ja zaspah u velikom krevetu gazde Miška, koji je usnuo na gunju nasred poda. O ponoći se probudih i vidjeh kako se on polako diže, obilazi sobom da vidi je li sve u redu i ide k štednjaku da iznova užge vatru. Spušta se polako na svoj ležaj, pušeći i gunđajući dobroćudno:
– Vražijih li partizana! Mogli bi još navesti čovjeka na koješta.

Sutradan nas gazda pogosti kavom i dobavi sam kolica za putovanje; vrtio se, razdragan oko nas.

Na koncu se poljubismo kao stari prijatelji.

Stigosmo u Slunj u mraku i po snijegu. Primi nas Glavni štab hrvatske partizanske vojske.

Ostadosmo ovdje par dana. Upoznah drugove Hrvate: komandanta Rukavinu (9), komesara dra Bakarića, druga Ortiegu (Karla M.) i druge. Bi mi ugodno s tim ljudima mladim, punim vjere i poduzetnim. Goran bijaše i presretan.

Rado bismo se bili zadržali još u Slunju, al’ smo morali još dalje.

Povedoše nas u Bihać gdje odmah dođosmo pred vrhovnog zapovjednika Tita, čovjeka s licem kao u mlada lava. Taj me polutajanstveni i već sada polulegendarni čovjek osvoji odmah svojim držanjem i svojim govorom.

Nađoh se u Bihaću s članovima AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije). Goran se odmah približi mlađim partizanima.

Pod vodstvom glumca Afrića dala se meni u čast u nekoj velikoj dvornici priredba s deklamiranjem i pjevanjem.

Započe protiv nas, sa sviju strana (Nijemci, Talijani, ustaše i četnici), žestoka, nova (zovu je: četvrta) ofenziva sredstvima što ih mi nemamo, tenkovima i avionima.

Borbu ovdje ne možemo primiti.
Moje je odmaranje prekinuto.
Neprijatelj napreduje.
Valja se maknuti.
Kamo?
To zna samo Tito.

___________________

(1) Goran – hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić (1913 – 1943)
(2) kipar – hrvatski kipar Antun Augustinčić (1900 – 1979)
(3) Inžinir – Ivo Marinković, karlovački profesor (rođ. Na Braču)
(4) Konspirator – Dragutin Saili, u ono vrijeme u konspiraciji, ilegalni partijski radnik
(5) Michelangelo Buonarroti – veliki talijanski kipar, slikar, graditelj i pjesnik (1475 – 1564). Ovdje Nazor misli na kipara Augustinčića
(6) Zamolio me Goran… – I. G. Kovačić je zaista godine 1943. „o svemu tome“ pjesnički progovorio u potresnom spjevu „Jama“
(7) Jordan – rijeka u Palestini gdje je, prema biblijskoj legendi, bio kršten Isus
(8) Senjanin Ivo, Mali Radojica, Tomić Mihovil – junaci epskih narodnih pjesama o hajducima i uskocima.
(9) Rukavina (Ivan) – tada komandant Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Hrvatske.

Odlomak iz knjige Vladimir Nazor „S partizanima“ – dnevnik, Izdavačko poduzeće „Školska knjiga“, Zagreb, VI izdanje, Zagreb, strane 9-15

(AbrašMEDIA)

Pročitajte još:

Vladimir Nazor: U zamku Ostrošcu

Branko Ćopić: Narodnooslobodilačka borba je najsudbonosnija odluka u mome životu

Branko Ćopić: Čuvaj se pjesnika

Branko Ćopić: Krajina se diže na ustanak

Branko Popadić: Stradanja bilećkih muslimana u Drugom svjetskom ratu

Hasan Kikić: Fašizam je najcrnji i najbezdušniji oblik protunarodne vladavine, koji uvijek i sigurno daje zatvore, ubijanja i glad

Meša Selimović: Da nisam prišao revoluciji, da se nisam suprostavio zločinima, nikad više ne bih mogao sebe da poštujem

Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi

Milovan Đilas: Herojska smrt Save Kovačevića na Sutjesci