Home » Featured » Branko Ćopić: Krajina se diže na ustanak

Branko Ćopić: Krajina se diže na ustanak

Glas o ustanku sve se više širio po kraju pod Grmečom. Već je svaki seljak znao da Komunistička partija priprema ustanak, i da nam je glavni oslonac Sovjetski Savez. Negdje su pripreme za ustanak tek počinjale, drugdje već bile završene.

Najprije smo začuli pucnjavu iz pravca Drvara, ali nismo znali da je to u stvari početak ustanka u Krajini.

Slijedećeg dana pucnjava se začula iza prvih brda. Tamo su pobunjeni seljaci jurišali na žandarmerijske kasarne. Stiže glas i do nas da je ustanak planuo. Uzbunismo se i počesmo skupljati u gomile, uzbuđeno se propitujući gdje je ustanak počeo, ko ga vodi, odakle oružje, itd. Okupljaju se ljudi oko mene, pitaju me, a ja ni sam ne znam odakle je počelo i gdje je komanda koja sve vodi.

Šire se različite glasine, sve jedna drugu pristiže. Uto, eto ti zadihanog seljaka, trči i kaže da se gore pod Grmečom u Simarića gaju dijeli oružje.

Spustili se – kaže – Rusi padobranom.

Skočimo na noge pa trkom u Simarića gaj. Duša nam je ispala dok smo stigli blizu, kad susretosmo nekoliko naoružanih seljaka.

Gdje se dijele puške? – s nestrpljenjem pitamo.

Puške se ne dijele nego se otimaju – odgovara jedan, sav garav po licu. – Evo, mi smo sinoć ove karabine oteli od žandarma.

To mi je bilo pravo razočarenje – što neću olako dobiti pušku – i prva dobra pouka koja će važiti čitave naše revolucije: da ćemo oružje stjecati i dobivati u krvavom okršaju s neprijateljem.

Već prvih dana rata izabran sam za političkog komesara čitavog Podgrmeča. Nekoliko mjeseci sam obavljao taj posao dok nije formiran informacioni biro – nešto kao naš Tanjug – a vodio ga je Nikica Pavlić iz Banja Luke, vrlo talentovan i vrijedan drug. Poslije je došao i Skender Kulenović – koga nisam osobno poznavao, iako sam prije rata čitao njegovu novelu „Rakije“ – pa smo bili zajedno. Naš je informacioni biro kasnije prerastao u Agitprop.

Nakon toga sam određen za ratnog dopisnika „Borbe“ pete krajiške divizije i kao takav sam bezbroj nevjerovatnih događaja vidio i dožiovio.

Inače, u mom je kraju sve bilo propjevalo pa sam tako i ja za prvu priredbu, koju su spremali Dušanka Kovačević i Rade Ivanišević iz Banja Luke, sastavio takozvani raport ili vrabac, što su ujedno bili i prvi stihovi koje sam napisao u ratu:

Smrt fašizmu, partizani,
dođoše nam srećni dani!
Od ustaša, od fašista,
sad su naša sela čista.

Opisao sam i čitavu vojno-političku situaciju, čak i ekonomsku:

Iako smo bosi,
goli i nemamo više soli,
ipak ćemo vodit borbu,
fašistima pržit čorbu…

Stihovi su se naročito dopali seoskim ženama, domaćicama koje su kuburile zbog nesolice, pa su ih zdušno i prijateljski primile.

Pošto je, kako rekoh, svako propjevao i kako sam ja bio iz Hašana, najviše su Hašani imali tog „poetskog“ materijala.

Iz susjednog sela neki momak konstatovao je:

Hašani nam lijep primjer daše,
na kulturni rad nas natjeraše…

SUSRET S NAZOROM

Bilo mi je veoma žao što nikad nisam vidio i upoznao Gorana Kovačića. Zaticali smo se u blizini, samo je on bio negdje oko vrhovnog štaba, a ja podalje s Krajišnicima, od kojih se nisam nikada odvajao.

Iz njegove literature saznao sam da je živio i rastao u sličnom seljačkom kraju kao i ja. Čitao sam njegovu novelu „Sedam zvonara majke Marije“, veoma ga volio i od ranije cijenio.
Ipak, imao sam zadovoljstvo da vidim Nazora. U dubokoj starosti preživjeti i preturiti preko glave sva čuda i nevolje, gdje su i mladići, i to ne jedan nego na hiljade, glave gubili od iscrpljenosti, gladi i bolesti – svakako je, iako je Nazor bio okružen posebnom pažnjom, izazivalo divljenje.

Kad su me predstavili Nazoru, on me pita:

Ti si, Branko, iz Krajine?
Jesam, druže Nazore.
Ah, Branko, ovi tvoji Krajišnici su divni ljudi, kakvi su to borci, kakvi kršni i lijepi momci, prekrasni, ali lopovi, brate.
Kako lopovi?
Tako, ukradoše gdje god šta stigoše. Sinoć mi neki od njih četiri konzerve, što sam imao za rezervu, ispod jastuka odnese, digli mi i čuturicu s mlijekom!

Velimir Stojnić, politički komesar korpusa, tješi ga:

Ma naći ćemo vam mi, druže Nazore, drugu čuturu.
Jest, ali nigdje nema one moje, onakve čuture. Zaista, krasni su Krajišnici, kako su samo hrabri, srčani i duševni, divni ljudi, ali eto, mangupi, pa što im možeš…

Tako sam i tada upoznao Nazora. I sad je živa preda mnom njegova slika i to kako on nosi neki šešir i na šeširu zvijezda petokraka… jer niko od onih koje smo ni poznavali i vidjeli nije nosio šešir, jedino on. Kasnije, poslije rata, nekoliko smo se puta viđali i uvijek srdačno ragovarali.