Nevjerica, užas i nijekanje. Tri sestre pratiteljice gubitka. Najdraže i najbliže osobe osjećamo kao dio sebe. Dio su našeg energetskog polja, sa njima dijelimo uspomene, doživljaj stvarnosti sagrađen od mnoštva malih i velikih događaja, dobrih ili manje dobrih, koji zajedno čine mozaik našeg života. Ako…
Više... Dolores Veledar – Perić: Pravi ljudi
Dođe period kada se moraju svesti računi. Zid. Prekoputa. Sjedimo prevareni obećanjem topline koje nudi mostarsko zubato sunce. Okolo koraci, cipele, frizure… Pred nama kafa nasušna. Hipnotički dim cigarete. Stari zid koji opasava dvorište. Džamija, na prilazu mostu za pješake. Opet kulisa. Ova obično sagrađena…
Više... Dolores Veledar – Perić: (Ne)savršeni krug
U velikom smo gradu tuđe zemlje. Zrak drugačije miriše. Boje su drugačije, drugačiji zvuci. Svjetlost i nebo. Otišli smo nakon što smo pokušali sve – osim angažmana u stranci koja bi nam „čuvala leđa“ i novčane podmite, koja bi podmazala nečije džepove. Piše: Dolores Veledar…
Više... Dolores Veledar – Perić: Naše sunce
U zoru 9. maja ’93. sve je počelo. Dan pobjede nad fašizmom. Sunčano jutro. Moj trinaesti rođendan je trebao biti za 3 dana. 12. maja. To je moj prvi rođendan koji se nije proslavio, a u godinama poslije rođendani više nikada nisu imali isto značenje…
Više... Dolores Veledar Perić: Mostar u zoru 9. maja 1993.
Primjećujem, nakon samo nešto više od tri mjeseca života u inostranstvu, kako se način na koji govori moj sin mijenja. Njegovo L je drugačije, meko. Onako kako zvuči na njemačkom jeziku. Čitamo priče iz starog kraja, naizmjenično. Malo ja, malo on. Da ne zaboravi jezik,…
Više... Dolores Veledar – Perić: Jesen u našem domu
Sjedile smo u dnevnom nas četiri i tupo buljile u TV. Naš, uz Radio Mostar, jedini kontakt sa spoljašnjim svijetom. Bile smo te godine zatočenice u vlastitom stanu. S nama niko nije komunicirao. Na vratima stana povremeno bi „osvanule“ kese sa hranom. Uglavnom istekla roka…
Više... Dolores Veledar – Perić: Naš Stari
Zvala se Hasnija Kruškonja. Plava, plavih pametnih očiju, vitka i visoka hodala je Carinom i Mostarom. Na prvi pogled pomalo ohola držanja, drska i neobična. Nije kao druge djevojke iz komšiluka sklanjala pogled i saginjala glavu. Leđa su joj uvijek bila prava, hod lagan i…
Više... Dolores Veledar – Perić: Moja heroina antifašističke borbe
Čekali smo da se upali prolaz za auta na raskrsnici. Nas troje. U crnom renou. Svekrvin poklon. Muž je rekao: “Moj prijatelj sa posla ovdje je bio na liniji za vrijeme rata. Na ovom dijelu, ovdje, imali su komadić zaklonjenog prostora. Igrali su tu karata,…
Više... Dolores Veledar – Perić: Ispred „Publike”
Te zime 1993. sjedile smo nas četiri na vojničkoj deci. Gruboj, neugledne tamno zeleno-sive boje. Spavale smo na vojničkoj deci, ona nam je služila kao sofra kad bi smo jeli oskudne i rijetke obroke koji smo iz “Razvitka” donosili u naš kolektivni centar. Piše: Dolores…
Više... Dolores Veledar – Perić: Slike s Marsa
Zadnjih godinu dana povremeno se koristim javnim prevozom. Sjedim tako ponovo neki dan u žutom japanskom autobusu. Prekoputa, suočelice, dvije starije žene, sedamdesetih godina. Vozimo se u pravcu gradske bolnice. Jedna od njih briše oči. Razgovaraju. Ova koja potiho i diskretno plače, kaže: “On misli…
Više... Dolores Veledar – Perić: Krevet za personu i po
Neko je zapalio plamen koji odavno potajno sanjamo da potpalimo. O da. I mi miroljubivi, fini i odgojeni. Mi koji moraliziramo. I sebi i drugima. Mora se nekada uraditi i nešto “nazadno”, povući rez. Moraju se nekad uprljati ruke da bi se očistio svod nad…
Više... Dolores Veledar – Perić: I neko zapali plamen
Znala sam sjediti na brijegu, kako smo ga mi djeca sa Panjevine zvali, i gledati grad. Uz tri spojene zgrade bez balkona, kraj bašte čika Sekule, tik uz put koji vodi u kotlinu podno Huma smjestila se bila ta naša draga, mala osmatračnica. Stajali smo…
Više... Dolores Veledar – Perić: Mrtvi grad