Godine 1961, Meša Selimović izdaje svoj prvi roman Tišine, za koji je književna kritika istakla da predstavlja zaokret u bosanskohercegovačkoj prozi prema modernijem izrazu i naglašenijem psihološkom nijansiranju likova. Miroslav Egerić je za roman Tišine istakao „da je kritika još tada dublje zaronila u osobenosti stila ovog pisca, ona bi već u njemu mogla da pronađe znake duboke koncentracije na psihološko, smisla za nijansu i visokih poleta umnosti“.1 (Egerić, Miroslav, Derviš i smrt Meše Selimovića, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Begorad, 1982.) Na drugom mjestu Egerić spominje da je u romanu „već prisutna velika dramatska složenost na relaciji duh i čin, misao i bivanje, moral i postojanje“.2 (Egerić, Miroslav, Derviš i smrt Meše Selimovića)
Piše: Aldina Lipovac-Jandrić
Riječ je o drami ratnog povratnika, borca, koji spoznaje ljudsku sudbinu u neminovnom padu vrijednosti života, jer rat je zlo koje uništava životne ideale likova Selimovićeva romana. Poslije izlaska iz štampe, kritika dugo vremena nije obratila pažnju na roman. Dušan Đurović je za pojavu Selimovićeva romana Tišine istakao: Pojavio se kao zreo i oformljen pisac koji svojim stilom, punim ličnih raspoloženja, interesantno i uspješno obrađuje motive iz narodno-oslobodilačke borbe… Te događaje koji su doživljeni lično i neposredno pisac daje impresivno, realistički i skoro nekako intimno… on umije da pređe u uzbuđenja i emociju, služeći se, katkada, da bi ih pojačao, i elementima prirode i prirodnih pojava.3 (Selimović, Meša, Sjećanja, Izdavačka organizacija Sloboda, Beograd, 1979.) Pišući o Tišinama Milivoj Marković govori o muci trenutka u prelazu. Selimović je upotrijebio taj motiv premošćivanja granice iz jednog života u drugi, iz rata u mir, iz okupacije u slobodu, jer je glavni junak, pripovjedač-protagonista ovoga romana povratnik iz rata. Rađanje nemira poslije prelaska granice svoga života, na neosvijetljenom peronu tamne novembarske noći, pisac je dao na samom početku romana, naglašavajući motiv životnih granica, prijeloma, koji će se ponavljati kroz cijeli roman:
Sve je neobično, tiha jamska tama, neosvjetljeni peron, fenjeri željezničara kao svici zalutali u ovu novembarsku noć, i ovaj čudni voz što može krenuti naprijed ili nazad, sad ili nikad, samo što je meni svejedno. Kao da su nestvarni, i kao da je sve pomalo nestvarno, glasovi se javljaju napolju pred vagonima, i u susjednim kupeima, sasvim nerazgovjetni, ali, srećom, ne panični, već pospano ravnodušni. Drago mi je, ne zbog njih. Bojim se da ne naiđe nemir. Mogli bi da ga rode mrak i ovo gužvanje sjenki svuda oko nas, tuđi glasovi što žive sami, voz što ukleto stoji. Ali kad mislim o njemu, ne javlja se. Zato se smiješim u sebi. U sebi zato što je mrak, a i da nije mrak.4 (Selimović, Meša, Tišine, Beogradski grafičko-izdavački zavod, Beograd, 1983.)
U Tišinama je već razrađen motiv suočenja sa svijetom, koji će Selimović iskoristiti i za književno oblikovanje romana Tvrđava, a uz egzistencijalističko filozofsko poimanje svijeta. U pitanju je lična priča pripovjedača – protagoniste, čiji susret sa svijetom stvara dramatske naboje, za koje Elbisa Ustamujić kaže da su „unutrašnji poticaj za nastajanje priče.“ U osnovnim komponentama izgradnje romana autor je iskazao modernu strukturu, upotrijebivši pri tome tehniku „toka svijesti“:
Romaneskni svijet Tvrđave nastaje kao lična priča protagoniste – pripovjedača, Ahmeta Šabe. On je, kao i Ahmed Nurudin, intelektualac, i još pjesnik, u poziciji punog suočenja sa svijetom i egzistencijalnim problemima koji stvaraju takve dramatske naboje i napon misli da su unutrašnji stvaralački poticaj za nastajanje priče. Svijetu Selimovićeve proze takav je pripovjedač neophodan kao postupak struktuiranja i kao oblik umjetničke komunikacije.5 (Ustamujić, Elbisa, Oblici pripovijedanja u romanu Meše Selimovića, Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, Mostar, 1990.)
Kao i Tvrđava, roman Tišine je struktuiran estetskim prožimanjem sižejnog i unutaršnjeg toka, dijaloga i monologa, deskripcije i refleksije, napisan je kao priča i hronika o kraćem periodu pripovjedačeva života, što je slučaj i sa romanom Tvrđava. U oba romana protagonista se nalazi u poziciji kada se susreće sa svijetom i dospijeva u „egzistencijalnu situaciju“, to jest „prazan prostor“, o čemu je pisao Kasim Prohić.
Zajednička komponenta oba romana je suočavanje sa društvenom zbiljom nakon povratka iz rata. Svijet se tada protagonisti romana postavlja kao „neprijateljska zemlja“ u Tvrđavi, a u romanu Tišine svoj susret sa svijetom, nakon povratka iz rata, pripovjedač opisuje: „I čudim se, ništa se u meni ne pokreće od onog što sam mislio da će oživjeti. Čak se i smješkam kao da se rugam sam sebi. Nije veseo taj smješak, ali nije ni tužan. Malo sam prazan, ali to je, valjda, zato što sam očekivao više od ovih susreta.“6 (Selimović, Meša, Tišine)
Kasim Prohić, također, ističe da je roman Tišine klasičan primjer romana atmosfere, zatim romana situacija, dramatičnih stanja i drastičnih slučajeva, gdje je na ispitu skrivena lična, kako psihička, tako i moralna i intelektualna konstitucija čovjeka. Može se naći sličnosti u načinu pripovijedanja u Tišinama i u Tvrđavi, jer su oba romana zasnovana na konceptu ispovijesti, pripovjedačevoj priči koju on ispoljava putem pisanja. Oba junaka su povratnici iz rata i u susretu sa svijetom oni se povlače u tišine, postaju tvrđave (u prenesenom značenju te riječi), tragaju za ljubavlju, pokušavajući naći nekoga da mu iskažu svoju muku. Zbog svega toga unutrašnji dramatski naboj raste, te nastaje priča. Pričanje o sebi u Selimovićevim romanima nastaje iz potrebe da se u slušanju i razumijevanju otkloni muka koju pripovjedač kazuje drugom liku romana. U Tvrđavi junak romana svoju muku kazuje voljenoj ženi Tijani, a u Tišinama junak razumijevanje i ljubav traži da bi mogao da se iskaže. Upoznaje Miru na brodu kada su se vraćali iz rata, uz mnoge teškoće da ispriča što ga muči, na samom raskidu veze uspijevaju da se otvore jedno za drugo. Ovdje su likovi u potpunosti izdvojeni, a to stanje pisac je opisao kao, „zazidanost u pećinu“:
Koristimo tuđi zaborav, tuđu spremnost da nas primi onoliko koliko može, tuđu i svoju želju da se prevarimo. Poslije sam opet zaboravljao taj zakasnjeli, pubertetski nihilizam i predavao se uživanju približavanja, premošćujući prazninu između sebe i nje, ne znajući da praznina i postoji. Pričao sam joj o pećini u koju sam bio zazidan. A o čemu sam drugome i mogao da joj pričam u tom času! Htio sam da joj otkrijem ono što krijem od drugih, ali sam pomišljao i da je kaznim za njenu uzdržljivost. Ali je ta namjera, i svaka namjera, ubrzo zatrpana navalom sjećanja…7 (Selimović, Meša, Tišine)
U nastavku pripovjedač iznosi dileme i lični strah od usamljenosti, nemogućnost ljudi da se približe jer su konačno izdvojeni: „… jer je od života ostala samo panika da ga neće biti, a neće ga biti na neki strašan način, ili će ga biti, a to je još gore, jer su ljudi konačno izdvojeni, a usamljenost nikad nije bila užasnija….“8 (Selimović, Meša, Tišine) Tišine je roman u kojem se postavljaju pitanja životnog smisla, gdje je svijest protagoniste u dramatičnom sukobu sa spoljnim svijetom. Ovdje je u pitanju moralna dilema čovjeka koji je u stalnoj potrazi za svojom ljudskom suštinom. Oslobađa se unutrašnji glas protagoniste u vidu ispovijesti, a iskazuje se kroz monolog. Egtzistencijalizam i relativizam su dominantne filozofije Selimovićeva djela, a u dubokim reminiscencijama protagoniste naziru se tragovi apsurda egzistencije.
Odlika Selimovićeva cjelokupnog djela je i osjećaj za prirodu i približavanje prirodi koji se budi u junaku romana. Ali motiv prirode je kod Selimovića daleko od toga, on predstavlja odraz jednog ličnog osjećaja egzistencije. Kasim Prohić ističe da je roman Tišine napisan metodom psihološkog nijansiranja likova i naglašenom stilizacijom teksta. Glavni junak romana susreće se sa svijetom posredstvom svoje prošlosti, on nije psihički pripremljen za novi život, zato je u nedoumici, u velikim dilemama, u protivurječnostima, u ličnom dramatičnom haosu, on je dio konkretnog svijeta, ali i njegova simbolika:
Ponovni susret ratnika-povratnika sa svijetom mira indicira samo mogućnost autentične komunikacije sa njim. U stvari, s njime započinje cijeli niz nesporazuma, jer novi život zahtijeva mučno prilagođavanje, nikako samo spontano prihvatanje. Doživjevši život kao raspuklinu a intenzivno življenu prošlost kao krug koji se zatvorio onog časa kada je ona počela da bude predmet imaginacije a ne realni ljudski odnos, glavni junak Tišina se, u stvari, i ne susreće sa novim svijetom. Poremećene doživljajne relacije i novi strukturni oblici življenja su mu „dovoljni“ da već u početku svijet „stavi u zagrade“, odnosno da svaki realni odnos misli u projekciji prema onom iz prošlosti. Zato se u Tišinama bilježi, ispisuje drama jedne svijesti za koju je svijet postao marginalan samim tim što je za nju postalo marginalno sve što ne može da se uklopi u okvir imaginarne projekcije.9 (Prohić, Kasim, Eseji, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.)
Roman Tišine je priča koja nastaje iz unutrašnjeg bića pripovjedača, bezimenog protagoniste romana, u obliku posmatranja, razmišljanja i sjećanja on se ispovijeda. Psihološki postupak u literaturi ima u najviše slučajeva ispovjedni karakter. Protagonista romana pripovijeda događaje, nemire i sjećanja, u naraciji pripovjedača izmjenjuju se sadašnje i prošlo vrijeme, a u koje se unose monološke meditacije i dijalozi.
(AbrašMEDIA)
Pročitajte još:
Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi
Djelo Meše Selimovića – moderna psihološka proza, sa dubokim filozofskim reminiscencijama
Meša Selimović: Rasistička uzurpacija prava apsulutne ljudske prevlasti nad životinjama